Nekada se krsna slava u mnogim krajevima Srbije proslavljala i po tri ili četiri dana. Slavlje je počinjalo navečerjem, nastavljalo se glavnim slavskim danom, a zatim su sledile paterice i okrilje. Vremenom se ovaj običaj menjao, pa danas većina porodica slavi jedan ili dva dana.
Drugi dan slave u pojedinim krajevima nazivao se i pojutarje, kekerica ili sirovica. Dok je prvi dan bio posvećen svečanom porodičnom okupljanju i glavnim zvanicama, drugog dana dolazili su rođaci, komšije i prijatelji koji nisu stigli da čestitaju slavu.
Jedan od zanimljivijih, danas gotovo zaboravljenih običaja bilo je pripremanje posebnog kolača za paterice. U pojedinim krajevima domaćice su mesile više obrednih hlebova, namenjenih različitim danima slavskog praznovanja.
Za razliku od glavnog slavskog dana, kada su trpeza i doček gostiju bili svečaniji, paterice su proticale u mirnijoj, porodičnoj atmosferi. U nekim domaćinstvima ponovo se palila slavska sveća, a gostima su služeni slavsko žito i preostala jela sa slavske trpeze.
U narodu su postojala i verovanja da drugog dana slave treba izbegavati teške poslove i posvetiti se porodici i gostima. Međutim, takvi običaji razlikuju se od kraja do kraja i ne predstavljaju opšte crkvene zabrane.
Važno je znati da paterice nisu poseban crkveni praznik, već narodni naziv za drugi dan krsne slave. Zbog toga se ne obeležavaju samo posle Aranđelovdana, već i posle drugih slava, u porodicama koje su sačuvale ovu tradiciju.
Iako su mnogi stari običaji zaboravljeni, obeležavanje drugog dana slave opstalo je u brojnim srpskim domovima, kao prilika da se okupe najbliži i nastavi porodično slavlje.